Krešimirac.
O jednom parku, sasvim slučajno, nevezano uz bilo što, ak ćemo se lagat…. O parku moje mladosti, dijelu cjeline koja je tada nosila naziv Lenjinov trg. Tamo sam, navodno, i prohodala, ako je vjerovati sjećanjima ljudi koji se danas sve manje i manje bilo čega sjećaju, kako to već s godinama biva. U “moje doba” više nije bilo vode u bazenu, nije bilo kupališta. Samo prazan bazen po kojemu smo se nemilice verali, i koji mi i danas beskrajno nedostaje.

Njega su u međuvremenu zasuli šljunkom na koji su potom nasadili tobogan. Imala sam sreću da sam svoj park ipak uspjela ponovno doživjeti u minimalno izmijenjenom stanju, dok sam s klincem još do prije nekoliko godina tamo navraćala. Ubrzo nakon toga, u valu rekonstrukcija koje su zahvatile dječja igrališta, i ovaj je prostor dobio novi izgled, te mi se čini da je time konačno nepovratno nestao i posljednji trag njegove izvornosti.

Voda, koje je u doba mog djetinjstva na čitavom kompleksu trga bilo u izobilju, iz meni nepoznatog razloga više nije poželjna. I dok u gradu niču fontane na bizarnim lokacijama, bazen u susjedstvu ovog igrališta već godinama zjapi prazan, zapušten i oronuo. Danas u tom ribnjaku koji to nije više nema ni lopoča, ni žaba, ni ribica, a njegova stara brončana česma preko noći je netragom nestala. Ni djeca se više na igralištu ne mogu napiti vode i usput zablatiti do glave, jer je česma koja tamo stoji prepuna pijeska i suha ko barut.

I tako, dok se novo gradi staro se napušta ili se posve nezainteresirano i nemaštovito “obnavlja”. I da se ne radi o vjerojatno zaštićenoj parkovnoj arhitekturi, nastaloj u doba “zlatnih tridesetih”, sigurno bi već bila sravnjena sa zemljom. Pa se pušta da polagano propada sama. Dok se Ciril Jeglič frustrirano koprca u grobu.